Dvije organizacije s istim brojem korisnika mogu imati potpuno različit projekt. Jedna uvodi financije i prodaju s čistim podacima; druga povezuje proizvodnju, skladišta, specifične integracije i više pravnih subjekata. Zato se trajanje ne može ozbiljno procijeniti prije razumijevanja opsega, kvalitete podataka i raspoloživosti ljudi koji donose poslovne odluke.
Kada datum postane jedini kriterij, projekt najčešće skraćuje analizu, migrira neprovjerene podatke, odgađa integracije ili testira samo idealan tok. Te aktivnosti ne nestaju; pojavljuju se nakon go-livea kao ručne korekcije, hitni zahtjevi, nepovjerenje korisnika i dodatni angažman ljudi koji su se trebali vratiti redovnom poslu.
Status projekta treba pokazati otvorene poslovne odluke, kvalitetu migracijskih proba, prolaz cjelovitih scenarija, spremnost korisnika i rizike integracija. Zeleni raspored uz neriješene odluke nije zdrav status. Jednako tako, pomak roka zbog svjesnog uklanjanja velikog rizika može biti bolja poslovna odluka od formalnog držanja datuma.
Umjesto obećanja jednog datuma prije analize, plan može prvo vremenski ograničiti screening i potvrdu opsega. Nakon toga svaka faza dobiva raspon, ovisnosti i kriterij izlaza. Datum go-livea zaključava se kada migracijska proba, ključne integracije i cjeloviti scenariji daju dovoljno dokaza. Tako raspored ostaje obvezujući, ali se ne temelji na pretpostavci koja skriva nepoznati rad.
Rok je upravljački alat, ne dokaz vrijednosti. Dobar plan štiti fokus, ali ne skriva cijenu prečaca.